nedjelja, 1. veljače 2015.

KAKO I ZAŠTO SE MOLITI SVAKI DAN

"Kada se čovjek nađe u teškoj životnoj situaciji i kada mu nitko neželi pomoći onda se obično svaki čovjek obraća i moli onoga koji ga nikada nenapušta a to je BOG...čovjekov najbolji prijatelj koji je uvijek tu...uz njega i u dobru i u zlu on je uvijek tu i nikada nas nenapušta i nikada nas neostavlja same samo mu se moramo obratiti i povjeriti mu sve svoje probleme i patnje ,iskreno i iz dubine srca svoga.....a to možemo najjednostavnije učiniti iskrenim razgovorom s njime tj.MOLITVOM.....kao sredstvom za spajanje nas i Boga u cilju DOBRA.Svaki dan možemo prije spavanja izmoliti par bitnih i međusobno povezanih molitava te tako očvrstiti i svakodnevno njegovati naš odnos s Bogom te ojačati se duhovno i moralno i biti jači za naš svakodnevni život koji nam često donosi svakojake i raznolike životne probleme/prepreke"

MEĐU MOLITVAMA KOJE JA VOLIM MOLITI SU :
  1. OČE NAŠ
  2. ZDRAVO MARIJO
  3. SLAVA OCU 
  4. APOSTOLSKO VJEROVANJE
  5. ANĐEO ČUVARU MILI
  6. POKAJANJE,KAJEM TI SE
Isus Krist Sin Božiji-naš Spasitelj
1. OČE NAŠ 
Oče naš,koji jesi na nebesima,sveti se ime Tvoje.Dođi kraljevstvo Tvoje.
Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdnjašnji daj nam danas.
I otpusti nam duge naše,kako i mi 
otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla.
Amen.

2. ZDRAVO MARIJO
Zdravo Marijo,milosti puna,Gospodin s tobom,blagoslovljena ti među
ženama,i blagoslovljen plod utrobe tvoje,Isus.
Sveta Marijo,Majko Božija,moli za nas 
grešnike,sada i na čas smrti naše.
Amen.

3. SLAVA OCU
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.Kako bijaše na početku,tako i 
sada i vazda i u vijeke vjekova.
Amen.

4. APOSTOLSKO VJEROVANJE
Vjerujem u Boga,Oca svemogućega,Stvoritelja neba i zemlje.I u Isusa Krista,Sina
njegova jedinoga,Gospodina našega,koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,mučen pod Poncijem Pilatom,raspet,
umro i pokopan,sašao nad pakao,treći dan uskrsnuo od 
mrtvih,uzašao na nebesa,sjedi s desna Boga Oca
Svemogućega,odonuda će doći suditi žive
i mrtve.Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela,
i život vječni.
Amen.

5. ANĐEO ČUVARU MILI
Verzija 1
Anđeo čuvaru mili,svojom snagom me zaokrili,prema Božijem obećanju
čuvaj mene i noću i danju,osobito pak mi brani da mi dušu grijeh 
nerani,a kad s ovoga svijeta pođem sretno da u nebo dođem,
i da se tamo stobom uvijeke klanjati 
mogu dragome Bogu.
Amen.

Verzija 2
Anđeo čuvaru mili,svojom snagom mene,moju obitelj i cijeli ovaj svijet 
zaokrili,prema Božijem obećanju čuvaj nas sve i noću i danju,
osobito pak nam brani da nam dušu grijeh nerani,
a kad s ovoga svijeta pođemo sretno 
da u nebo dođemo,i da se tamo svi 
skupa stobom uvijeke klanjati 
možemo dragome Bogu.
Amen.

Verzija 3
Anđeo čuvaru mili,svojom snagom sve bolesnike svijeta zaokrili,
prema Božijem obećanju čuvaj njih i noću i danju,osobito pak 
im brani da im dušu grijeh nerani,a kad 
s ovoga svijeta pođu sretno da u 
nebo dođu,i da se tamo svi oni 
stobom uvijeke klanjati 
mogu dragome Bogu.
Amen.

Verzija 4
Anđeo čuvaru mili,svojom snagom svu djecu svijeta zaokrili,
prema Božijem obećanju čuvaj njih i noću i danju,osobito 
pak im brani da im dušu grijeh nerani,a kad 
s ovoga svijeta pođu sretno da u 
nebo dođu,i da se tamo svi oni 
stobom uvijeke klanjati 
mogu dragome Bogu.
Amen.

Verzija 5
Anđeo čuvaru mili,svojom snagom IVU GABRIELU zaokrili,
prema Božijem obećanju čuvaj ju i noću i danju,osobito 
pak joj brani da joj dušu grijeh nerani,a kad 
s ovoga svijeta pođe sretno da u 
nebo dođe,i da se tamo ona
stobom uvijeke klanjati 
može dragome Bogu.
Amen.

Verzija 6
Anđeo čuvaru mili,svojom snagom OBITELJ POPIĆ zaokrili,
prema Božijem obećanju čuvaj sve nas i noću i danju,
osobito pak nam brani da nam dušu grijeh nerani,
a kad s ovoga svijeta pođemo sretno da u 
nebo dođemo,i da se tamo svi skupa 
stobom uvijeke klanjati 
možemo dragome Bogu.
Amen.

Verzija 7
Anđeo čuvaru mili,svojom snagom STIPANA GABRIELA zaokrili,
prema Božijem obećanju čuvaj ga i noću i danju,
osobito pak mu brani da mu dušu grijeh 
nerani,a kad s ovoga svijeta pođe 
sretno da u nebo dođe,i 
da se tamo on stobom 
uvijeke klanjati može 
dragome Bogu.
Amen.

6. POKAJANJE,KAJEM TI SE
Verzija 1
Raspeti moj Isuse , iz ljubavi prema Tebi,
kajem se za sve svoje grijehe i
čvrsto obećajem da više
neću griješiti.
Amen.

Verzija 2
Pokajanje,kajem ti se iz svega srca svoga što svojim grijesima uvrijedih 
tebe Bože,svoje najvrijednije i najmilije dobro i zato čvrsto
odlučujem da ću se popraviti i da više neću griješiti.
Molim te oprosti mi za sve moje dosadašnje 
grijehe te daj mi snage za novi početak,
novi život bez grijeha 
Amen.

Za više molitava posjeti ONLINE MOLITVENIK

ŠTO JE BIBLIJA ili SVETO PISMO ?
Biblija je sveta knjiga Crkve; za sve kršćanske zajednice ona je Riječ Božja. Postoje i druge religije koje imaju svoje svete knjige, u prvom redu religije knjige (Islam, židovstvo). Posebnost Biblije, u odnosu na većinu drugih knjiga, jest što je ona u Crkvi norma normans non normata (norma koja normira a nije normirana – jer je Riječ Božja); ona je mjerilo života za Crkvu. To je mjesto u Crkvi dobila već u doba Pracrkve, u apostolskom periodu (1. st.); na neki način ona okuplja i tvori Crkvu. Sakramenti, kao povlašteni momenti posredovanja spasenja u Crkvi, obilježeni su čitanjem Biblije; čak su i riječi podjeljivanja pojedinih sakramenata uzeti iz nje. Ona je duša teologije – anima theologiae.

Inspiracija ili Božansko nadahnuće Biblije
Sveto Pismo…jer je nadahnuto, zaista i jest Riječ Božja (DV 24). Na karizmi nadahnuća temelji se božanski autoritet i porijeklo Pisma (DV 21). Ovime se potvrđuje istina vjere: Bog se objavio, Bog je govorio nekoć a i danas govori po Pismu!Terminologija: vidimo da u kontekstu Božjeg autorstva i crkvene upotrebe dokumenti radije rabe izraz Sveto Pismo da bi se naglasilo da je božanskog porijekla; Bog u Pismu i po Pismu susreće čovjeka. Izraz Biblija, kojeg se češće koristi u znanstvenom kontekstu (biblijska teologija!) potječe od imena feničkog grada Bi,bloj, Biblos (danas Džebel), 30 km južno od Bejruta, negda je bio središte proizvodnje i trgovine pisaćim materijalom (papirus) a grci su svitke papirusa nazvali prema gradu proizvodnje (2 Mak 8,23; pl. 1Mak 12,9).Prve ideje o nadahnuću imamo već u Starom zavjetu. Bog progovara svome narodu u SP. Izraelac pjeva kada govori o svom Zakonu, o svojoj Tori. Za Židova je taj tekst svet, ono mu je svjedočansvo da Bog vodi njihovu povijest. Židovi uzimaju tekst SP i čitaju ga kao da je ljubavno pismo, jer ono je svjedočanstvo Božje ljubavi prema Izraelu: Izl 17,14; Pnz 4,32-40; 17,18-20; 30,11-16; Ps 119; 147. U već spomenutima 1Mak 12,9; 2 Mak 8,23 nalazimo izraze “svete knjige”. Glavni tekstovi iz NZ o ovoj temi su: 2 Tim 3,16; 2 Pet 1,21.Što je inspiracija? Biblijska inspiracija znači da su autori biblijskih knjiga bili inspirirani - ono što je autor napisao napisao je jer je bio nadahnut. Samo Sveto Pismo govori o inspiraciji na svoj način kad kaže da Bog govorio proroku, da mu stavlja svoju riječ u usta (Izl 34,27; Jer 1,9; 36,1-2; Ez 2-3). DV 11 kaže: A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći, upotrijebio da - njegovim djelovanjem u njima i po njima - kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Ako je Biblija od Boga kako u njoj postoje «pogreške»? Postoje, jer ljudi su je pisali. Nadahnuće niti ne isključuje niti nadomješta punu slobodu. Tako sveti pisac se po nadahnuću Duha Svetoga koristi svojim sposobnostima, znanjem i shvaćanjem te piše svoje djelo koje će ujedno biti i Božje djelo. Biblija je bez zabluda onda kad je riječ u vezi s našim spasenjem; inspiracija se odnosi na istine koje su radi našeg spasenja - DV 11. 

Semitsko porijeklo i obilježje Biblije
Važnost kulturnog konteksta. Govoreći o inspiraciji, ustvrdili smo da je Biblija Riječ Božja sadržana u ljudskoj riječi te da su biblijski pisci bili autori u pravom smislu te riječi. Pošto oni pripadaju određenom prostoru, vremenu, narodu i kulturnom krugu, njihov način izražavanja je svojstven miljeu u kojem su živjeli. Za razumijevanje biblijskog teksta potrebno je, dakle, razumjeti način razmišljanja i izražavanja biblijskog pisca (rodoslovlja, oblaci; mit u Post 1, etiologija u Post 9,18-29). Među takve osobitosti pripadaju i opisi okrutnosti, sablažnjivih stvari i proklinjanja. Kad budemo govorili o biblijskom shvaćanju povijesti, ovi će fenomeni dobiti novu perspektivu.Osobitosti ljudske riječi. Po riječima tj. pojmovima (u kulturama gdje oni postoje) čovjek ponire u složenost svijeta, otkriva i ostvaruje sposobnost da je spoznaje i tumači, usmjerava svoju izvanjsku i unutarnju aktivnost. Dok ne izgovori riječ, njegova unutarnja stvarnost za druge je nezapažena – kao da ne postoji. Pomoću riječi i pojmova čovjek istražuje sebe, izriče sebe drugima, saznaje o drugome da bi, vraćajući se ponovno sebi, postajao svjesniji sebe i svog postojanja. Možemo reći da je ljudska riječ: informacija – objektivno iznošenje činjenica; izričaj čovjeka o samom sebi – pomoću uobičajenih riječi koje koriste i drugi čovjek izriče svoj unutarnji svijet svojstven samo njemu (umjetnost); izazov tj. poziv drugome (relacionalnost) – riječju čovjek doziva drugoga s kojim želi stupiti u odnos: tu riječ prenosi više poruke nego što joj je značenje (npr. poklonjeni cvijet!). Sinteza ove tri dimenzije jest u jeziku prijateljstva i ljubavi: npr. majka najsiromašnijim rječnikom djetetu najviše izriče jer ga uvodi u njemu novi svijet ljudskih odnosa, budi mu nadu, daje pouzdanje i predokus Boga. Osim ovih, Riječ Božja ima još jednu karakteristiku.Božja Riječ. Shvaćanje Božje Riječi u Bibliji ima korijene u semitskom poimanju riječi. Za semitu riječ nije samo priopćavanje; ona je i čin tj. djelo jer je odraz cijelog čovjekovog bića; riječ prenosi osobu osobi, prenosi snagu osobe koja je izgovara. Božja riječ, hw"hy>-rb;d>, debar Jahve, osim informacije, zato jest i prisutna, objaviteljska i stvaralačka moć, ona ista riječ po kojoj je stvoren svijet. Preko svoje riječi, jer je Božji čin, On postaje prisutan; ta Riječ nosi Njegovu snagu. Ona je najdjelotvorniji Božji poslanik u svijetu (usp. Iz 55,10s), neće oslabiti jer ostaje zauvijek (Iz 40,8).Povijest i Objava Božja. Za shvaćanje same suštine Biblije kao spisa nezaobilazan je jedan od temeljnih postulata biblijske teologije koji svoje polazište ima upravo u pojmu Riječi Božje. Riječ Božja po kojoj Bog stvara i uzdržava svijet (usp. Post 1) prema SZ-nom shvaćanju određuje i prirodne zakone (usp. Ps 33,4-9). Na ovom principu odnosa Božje riječi koja djeluje u povijesti, zasniva se specifično biblijsko shvaćanje povijesti i Božje prisutnosti u njoj. Bog, preko svoje riječi koja ono što izriče to i tvori, jest na poseban način prisutan u našoj povijesti. Povijest jest, na neki način, pozornica na kojoj se Bog objavljuje svojim djelima. Dakako, on je izvan tj. iznad naše povijesti, nije njome ograničen nego joj prethodi i to je pokazao Stvaranjem, no u nju ulazi svojoj riječju (u punini se to dogodilo utjelovljenjem Sina Božjeg koja je Njegova Riječ u najeminentnijem smislu). Zbog toga se ni u jednoj drugoj religioznoj literaturi ne inzistira toliko na povijesti kao Bibliji, bez obzira što se u faktografskom smislu može diskutirati o nekim podacima.Biblija je knjiga zajednice (ili bolje zajednica) vjernika određenog prostora i vremena jest interpretacija povijesti, tj. zajednica, vođena nadahnućem Božjim, izlaže i interpretira svoju povijest otkrivajući joj smisao; u ovom otkrivanju, koje je postupno i progresivno, Izrael/Crkva uči iščitavati svoju povijest kao povijest spasenja. Biblija je svjedočanstvo zajednice vjernika koja je nadahnućem Božjim tumačila ono što se događalo u njihovoj povijesti i to onda zapisala kao dokument svoje vjere. To je deskriptivni-informativni aspekt. Formativni: ukoliko mu se u Bibliji otkriva Onaj Koji Jest Prisutan u povijesti, pa i na njegovim vlastitim životnim putevima, čitatelj se nalazi pred izborom ući u dijalog ili ne. U riječi Onoga Koji Jest, riječi koja je osvjetljavala Izraelu put tijekom njegove povijesti, čitatelj Biblije susreće Onog Koji Jest i na njegovom životnom putu, može s njime ući u dijalog, ili, biblijski rečeno, u savez.

Kratki pregled biblijske povijesti
Biblijska povijest. Vidjeli smo malo prije da se Bog ulazi u povijest i u njoj se objavljuje. Činjenica da je povijest koju sadrži Biblija zapravo interpretacija povijesti kojom je Izrael pokušavao rekonstruirati nacrt spasenja kojeg Bog ostvaruje u povijesti (=povijest spasenja), čini upoznavanje povijesti biblijskog vremena neophodnim da bi se bolje razumjelo smisao biblijskih tekstova. U znanstvenom smislu to je ponekad vrlo teško jer u ono vrijeme skoro da i nije postojao pojam historiografije kakvog mi danas imamo (fotografsko bilježenje činjenica) – znači biblijski pisci nisu u tom pogledu bili izvan trenda svoga vremena! (Problem predaja!)Počeci Izraela. Post, nakon što je u 1-11 izložio nastanak svijeta, u 12. poglavlju započinje povijest izraelskog naroda. Abraham, s kojim će početi povijest Izraela, pojavio se u 19-18 st. pr Kr, što je relativno kasno jer već mnoge civilizacije bile procvale pa i nestajale. Njegov otac seli iz Ura u Haran i tamo umire (Post 11,32); rođak Laban koji će živjeti u Abrahamovu rodnom kraju (24,3-4) naziva se aramejcem. Kasnije će najstarija vjeroispovijest počinjati sa: moj je otac bio aramejski lutalac…(Pnz 26,5-9). Put na koji će Abraham-aramejac krenuti u drugi kraj ondašnjega svijeta bit će pod vodstvom Božjim (Post 12). On kreće sa Lotom prema Kanaanu (12,4). Dolazak u Palestinu bi bio ~1850; do ~1700 njegovi potomci Izak i Jakov su boravili na teritoriju Palestine; lutali su sa stadima tražeći ispašu sve do Negeba. Najvjerojatnije nevolja (glad), ali i činjenica da su Egiptom tada vladali Hiksi, semitski knezovi, uzrokom je njihovoj novoj migraciji i Josipovom političkom usponu. Boravak u Egiptu, (sužanjstvo) je trajalo do ~1250. Period Od Stvaranja svijeta do ulaska praotaca u Egipat je opisan u Knjizi Postanka.Oko 1200 dolazi do prodora Feničana na libanonsku i Filistejaca (Pilištim, Palestinci) na palestinsku obalu, a potom i na kopno u današnje područje Izraela koje je tada pripadalo kanaanskim gradovima državama i bilo pod kontrolom Egipta; Egipat ih pokorava a interesantno je da je na spisku poraženih i Izrael – spomenut samo kao narod ali ne kao područje! Ovaj prvi spomen izvan Biblije potvrđuje da se izlazak iz Egipta dogodio prije 1200. Međutim navale sa sjevera su sve više iscrpljivale Egipat rastrzan i unutrašnjom anarhijom. Ovdje nailazimo na jednu od konstanti Izraelove povijesti: samo kad bi velesile (Egipat na zapadu i Mezopotamija na Istoku) imale unutrašnjih problema i mirovale, Izrael se mogao nadati vlastitom prosperitetu. Tako je gubitak vlasti Egipta nad Palestinom pogodovao tome da je Izraelci osvoje. Knjige: Izl, Lev, Br, Pnz.Osvojenje Palestine. Prema povijesnim nalazima osvojenje je teklo puno sporije i složenije negoli je prikazano u Jš 10-11; smatra se da čak nije ni završeno za Jošuina života, arheološki nalazi pokazuju da je ipak u 13.st (1250-1230) došlo do nasilne provale u Palestinu. Neki su Izraelci u Palestini već bili i prije ratnih pohoda, a Amorejci, koji su činili znatan dio pučanstva, iako su poprimili jezik i kulturu kanaanaca, pripadaju istoj semitskoj skupini naroda kao i Izrael pa vjerojatno nisu pružali gotovo nikakav otpor. Sklapanje Saveza u Jš 24 vjerojatno podrazumijeva integraciju svih domicilnih elemenata u novu društvenu zajednicu. Knjiga: Jš.Savez-amfiktionij. Do sklapanja Saveza kakvog opisuje Jš 24 vjerojatno je došlo već i prije ulaska radi lakšeg osvojenja (možda na Sinaju?). On je udruženje-konfederacija 12 plemena koja nemaju središnju vladu nego su pojedina plemena neovisna i njima upravljaju patrijarsi. Dakako, rješavanje ključnih pitanja je temeljeno na Savezu s Gospodinom. Zborno mjesto je stoga bilo u Šilu, gdje je prebivao Kovčeg saveza (Jš 18).Razdoblje sudaca. Nakon Jošuine smrti, uslijed nedostatka centralne vlasti, starješine su teško mogli održati jedinstvo (Suci 17,6). Uz to, čini se da su Izraelci potpuno vladali jedino gorskim krajevima dok su ravnicom harala brza kola Filistejaca i Kanaanaca. Za razliku od sjevernih plemena koja nisu potpuno zaposjela dodijeljeni im teritorij, Šimun i Juda su uspjeli ali nakon toga su se i distancirali od sjevera – klica budućeg raskola! Suci su u tom periodu (1200-1025) vodili uglavnom pojedina plemena u lokalnim ratovima; oni su bili karizmatici odabrani i obdareni od Boga moralnom snagom i fizičkim sposobnostima (Samson, Otniel, Ehud, Debora, Gideon…). No, uslijed jačanja Amonaca na istoku (1Sam 11) i Filistejaca na zapadu (1Sam 4,1-11) koji su predstavljali preveliku opasnost za obranu po plemenskom principu, ukazala se potreba za ujedinjavanjem plemena u čvršću zajednicu. Knjiga: Suci.Ustanova monarhije. Biblija je tretira dvojako. Monarhistička predaja (1Sam 9; 10,1-16; 11) je usredotočena na Šaula kojega će Samuel, na prethodni Gospodinov nalog, pomazati za kralja. Interesantno je da se odmah uz navedene odlomke nalaze oni koji pripadaju antimonarhističkoj predaji (1Sam 8; 10,17-24; 12); prema njoj je narod od Samuela, suca i Božjeg čovjeka, tražio kralja da bi bili kao i drugi narodi, međutim Gospodin daje Samuelu do znanja da takvim zahtjevom ne odbacuju njega nego Gospodina. Na uporno zahtijevanje naroda ždrijebom je određen Šaul. Gospodin popušta i neće odbaciti naroda samo ako bude vjeran.Šaulovo kraljevanje (1030~1010), nakon poduhvata kod Jabeš Gileada (1Sam 11), potvrdilo ga je vojnim vođom. Kao i suci, bio je karizmatik ispunjen Duhom Božjim. Uspijevao je kroz 20-ak g. držati na kontroli Filistejce. Nakon pobjede nad Filistejcima kod Mikmasa, počeo je uređivati granicu i prema ostalim narodima, osnovao stalnu vojsku. Za pohoda protiv Amalečana, popušta volji naroda i krši Božju naredbu; zbog toga je odbačen. Tu je naznaka konstatnog sukoba između svjetovne politike i Božjeg prava koji će obilježiti period monarhije.Davidova pojava je predstavljena kao rezultat njegovog podviga nad Golijatom, nakon koje Šaul shvaća svoje odbačenje, počinje progoniti Davida da ga smakne. Iako počinje uživati veliki ugled u Izraelu, David da bi preživio, utekao se jednom filistejskom knezu (!) igrajući dvostruku ulogu. Nakon Šaulove pogibije u boju sa Filistejcima kod Afeka, David je pomazan za kralja Hebrona 1010. Nakon pobjede u građanskom ratu, jer Šaulov vojskovođa Abner je na sjeveru pomazao za kralja Šaulovog sina Išbaala, David je bio 7 godina kraljem Judeje a nakon toga prihvaćaju ga i sjevernjaci te postaje kraljem Izraela, oko 1000. Davidovo kraljevstvo se sastojalo zapravo od južnog i sjevernog kraljevstva a Jeruzalem postaje prijestolnica, Davidov grad; uskoro je u njega prenesen i Kovčeg Saveza. Filistejci su, uvidjevši opasnost od ujedinjenog kraljevstva, napali i osvojili čak i Betlehem. David je otpočeo dugotrajni rat i na koncu pobijedio zauvijek slomivši moć Filistejaca, a uskoro pokorava i Moabite i Amonce, Edom i Damask (interesantno je da su unutar kraljevstva ostala poput otočića još neka neosvojena područja). Time je Izrael, zahvaljujući povoljnoj međunarodnoj situaciji (mirovanje Egipta i Mezopotamije), postao lokalna supersila. Na unutrašnjem planu, uslijed naglih promjena unutrašnjo-političkih i vanjsko-političkih prilika u svega nekoliko desetljeća, dolazilo je do pobuna i spletki (čak se pobunio kraljev sin Abšalom pa je Davida samo bijeg spasio – Ps 3?). Nakon spletaka je određeno da Davida naslijedi Salomon.Salomonovo kraljevanje (970-931) - zenit kraljevstva i početak slabljenja. Odmah po Davidovoj smrti nezavisni postaju Damask i Edom; on se nije bavio toliko vojnim pitanjima koliko trgovinom, osnovao je i trgovačku flotu. 969 počinje graditi Hram, za koji je građu skupljao još David. Nakon Hrama, Salomon je uz njega napravio još i kraljevsku palaču te stan za svoju suprugu-faraonovu kćerku. Otvara škole za dvorske službenike. Ovi radovi su donijeli neviđeni sjaj izraelskom kraljevstvu ali su značili i nametanje velikih poreza i njegovu unutrašnju destabilizaciju. Čini se da je njegova glasovita mudrost bila pretežno svjetovna a vjerska dimenzija slabija nego kod Davida. Dopustivši poseban administrativni položaj Judeje, uveo je protekcionaštvo i time priredio teren za skori razdor. Umro oko 931. Knjige za period od Sudaca do Salomona: 1-2 Sam; 1 Kr 1-11; 1 Ljet; 2 Ljet 1-9.Rascjep kraljevstva. Salomonov sin Roboam nije olakšao namet i došlo je do pobune dok je boravio na sjeveru u Šekemu. Prorok Šemaja ga odvraća od upotrebe vojne sile. Kroz dva stoljeća dva će kraljevstva postojati jedno pokraj drugoga. Izrael, sjeverno kraljevstvo je veće, nastanjenije, plodnijeg tla ali živi pod prijetnjom Damaska. Juda, južno kraljevstvo, je siromašnije, sa manje populacije ali ima naslijeđenu davidovsku administraciju i uživa naklonost velikih imperija. Usprkos podjeli, stanovništvo je svjesno da čini jedan narod i da ima istu vjeru u jednog Gospodina (u tom smislu Biblija rabi riječ Izrael za cijeli izabrani narod, bez obzira na političku podjelu). Ovaj element jedinstva smetat će prvom vladaru Izraela pa osniva dva svetišta, Betel i Dan (sveta mjesta iz prošlosti). Ikonografija tih svetišta (bikovi, usp. 1Kr 12,28) davala je povoda vjerskim zastranjenjima u smjeru starosjedilačkih kultova plodnosti.Period do pada sjevernog kraljevstva. Nakon rastućih tenzija sa Aramom i Asirijom Izrael i Juda su uvučeni u ratove. Zajedno se 738. bore protiv Asirije ali gube; 734. Izrael je nasilno uključen od Arama u siroefrajimski rat protiv Jude. Juda gubi i postaje vazal Asirije. Asirija će 722. osvojiti i potpuno anektirati Sjeverno kraljevstvo. Na vjerskom području u sjev. kraljevstvu vlada sinkretizam jahvizma i lokalnih religija (Ilija). Asirija je toliko ojačala da 671. pravi invaziju čak na Egipat; u to vrijeme Juda proživljava teške dane. Za Ezekije (728-698) izbijaju ustanci protiv Asirije a on se drži po strani sve dok se 705. i sam ne uključi u jedan, Jeruzalem biva opsjednut ali ne i osvojen (701). Jak je kulturni i religiozni utjecaj okupatora. Knjige: 1 Kr 12-22; 2 Kr 1-17; 2 Ljet 10-28; Am, Hoš, Iz, Mih.Jošijina reforma – uslijed slabljenja Asirije, mladi kralj Jošija (640-609) započinje sveobuhvatne reforme na unutrašnjo-političkom, vojnom i religioznom planu. Vjerska reforma se sastojala od odstranjivanja asirskog kulta. U to je doba na vidjelo izišla i Knjiga Zakona (Pnz 12-26) koja je u međuvremenu donešena sa Sjevera ali je zanemarena i zaboravljena. Reforma je tragično prekinuta Jošijinom pogibijom u sukobu sa faraonom Nekom koji je, pošavši u pomoć Asircima u Mezopotamiji, upao na teritorij Izraela. Do potpunog očišćenja doći će tijekom i poslije babilonskog sužanjstva (bila je potrebna nacionalna tragedija za pročišćenje vjere!). Knjige: Sef, Jer.Pad Jeruzalema i babilonsko sužanjstvo. Egipćani su držali slijedeća dva judejska kralja Joahaza i Jojakima kao svoje vazale. U međuvremenu ojačalo babilonsko carstvo potuklo je faraona i potisnulo ga do Egipta. Iako je Jojakim već postao Nabukodonozorov vazal, na unutrašnjo-političkom planu pobijedila je proegipatska struja. Babilonci zato u vojnom pohodu osvajaju Jeruzalem 598. i odvode u deportaciju Jojakina, sina u međuvremenu preminulog kralja Jojakima, te kraljevsku svitu i dvorjanike. Jojakinov stric Sidkija (597-587), koga su postavili za kralja, protivno savjetima proroka Jeremije podliježe utjecajima proegipatske struje i sklapa savez s Egiptom i Amonom. Nabukodonozor reagira na urotu i 587. osvaja Jeruzalem, razara zidine, spaljuje Hram i plijeni sveto posuđe. Skupa sa kraljem ovaj puta i dio stanovništva je deportiran u Babilon. Nakon smaknuća Gedalije, kojeg su za namjesnika postavili Babilonci, došlo je i do treće deportacije 582. Ukupno je odvedeno oko 20000 najznačajnih ljudi (zanatlije, umjetnici, intelektualci). Knjige: 2 Kr 18-25; 2 Ljet 29-36; Sef, Nah, Hab, Jer, Ez.Sužanjstvo i sazrijevanje vjere. Iako sudbina izgnanika nije bila osobito teška jer su imali mogućnost integriranja u babilonsko društvo, pa su neki tamo zauvijek ostali, novonastale prilike izazvale su duboku refleksiju vjere. Izraelci su dobili novo shvaćanje Boga; u to je vrijeme i današnji SZ počeo poprimati konačno oblik. Time se sužanjstvo pokazalo jednim od duhovno najplodnijih trenutaka Izraelove povijesti.Povratak i obnova. Kir u prvoj godini svog vladanja Babilonom 538. izdaje dekret o obnovi židovskog naroda i jahvističkog kulta u Palestini; svi koji su željeli mogli su se vratiti. Već slijedeće godine o trošku Babilona počinje izgradnja Hrama u Jeruzalemu (537). Povratak se odvijao u više navrata. Stanje je bilo dosta teško: nesloga (odbili pomoć Samarije u obnovi Hrama), međusobni razdori, prisutnost sinkretističkih elemenata na religioznom području. Zalaganjem Zerubabela 515. g. je posvećen drugi Hram; on sam je bio Davidov potomak i zato centar mesijanskih nadanja a njegovim nestankom prekida se davidovska loza Izraelovih vladara.Djelovanje Ezre i Nehemije. Osim činjenice da je Judeja postala perzijska provincija, informacije o tom periodu su vrlo nesigurne. Čini se da je Judeja bila pod upravom Samarije ali u stalnom trvenju sa njihovim službenicima; to je period malodušnosti i razočaranja u obećanja proroka. Nehemija je došao u Jeruzalem 455.g i ostao do 433. te podigao gradske zidine; po povratku nakon odsustva je, spriječavanjem nekih zloporaba, počeo konačni raskid sa Samarijom. Za vrijeme drugog Nehemijina službovanja, Ezra (428.g.) dovodi iz Babilona veliku grupu novih doseljenika i započinje vjersku obnovu. Time je ustanovljena teokracija koja je uživala autonomiju u pitanjima vjere i utemeljeno židovstvo. Knjige: Ezr, Neh, Hag, Zah, Mal.Od Ezre do Antioha IV. Za razdoblje između 427. pa do 167.g. gotovo da nemamo nikakvih informacija. U to vrijeme je dobar dio SZ dobio svoj konačni oblik. 333. Aleksandar Veliki je potukao perzijsku vojsku i sebi podvrgao Palestinu. 326. čak kreće na Indiju ali mu vojska odbija poslušnost a 323. on umire. Nakon njegove smrti, cijelo osvojeno područje među sobom dijele četvorica vođa. Egipat i južnu Siriju dobiva Ptolomej. Međutim Antigon, jedan od njih, se buni želeći postati jedinim nasljednikom, 302. dolazi do bitke u kojoj ga Seleuk, Ptolomejev general, pobjeđuje. Nasljeđuje ga sin Antioh I. Tako Aleksandrovo kraljevstvo biva podijeljeno na Makedoniju, Azija je pripala Seleukovićima a Egipat-Damask Ptolomejevićima. Palestina ostaje pod njihovom vlašću do 198. To je miran period u kojem je židovska zajednica zadržala strukturu naslijeđenu od Ezre: veliki svećenik je ravnao vjerskim životom i počeo dobivati obilježja svjetovnog vladara. U ovom periodu polagano u Izrael prodire grčka kultura i stvaraju se uvjeti za buduće sukobe. U Egiptu je zamjetan porast židovske dijaspore, preveden je i Pentateuh na grčki a kasnije će biti prevedene i ostale knjige (prijevod LXX).Izrael pod Seleukovićima. Nakon neuspjelog pohoda 217, Antioh III 198. pobjeđuje Ptolomeja IV i pripaja Palestinu svome carstvu. Kartaški vojskovođa Hanibal, poražen od Rima 202, dolazi Seleukovićima, poduzimaju pohod na Grčku ali ih Rim poražava. Antioh III pogiba skupljajući novac za odštetu, nasljeđuje ga Seleuk IV koji pokušava uzeti novca i iz jeruzalemskog Hrama, ali bezuspješno. Njega je ubio Heliodor, ministar Antioha III želeći na prijestolje staviti mlađeg sina Antioha i spriječiti svojatanje Demetrija, starijeg sina. Međutim, pojavljuje se brat Seleuka IV Antioh IV Epifan i predstavlja se kao regent svog nećaka, ali mali Antioh biva ubijen 169. Antioh Epifan nastavlja vladati sam. U to vrijeme je prodor grčkog jezika i kulture, omogućen još Aleksandrovim osvajanjima, u Izraelu dovodio do unutrašnjeg raslojavanja; čak i među svećenstvom je bilo vatrenih pristalica koji su se počeli stidjeti svoje vjere i tradicije. Situacija postaje još težom pošto Antioh Epifan namjerno pokušava helenizirati Izrael i uništiti židovsku religiju. U III st. je dovršena LXX – grčki prijevod židovske Biblije- to je tekst kojim će se pretežno služiti prva Crkva.Makabejski ustanak. Antioh Epifan (175-163) želio je ujediniti svoje kraljevstvo pa je velika važnost pridavana heleniziranju. Jason, brat Onije III, velikog svećenika, nudi kralju veliku svotu i provođenje helenizacije ako ga postavi velikim svećenikom. Njegovu helenizaciju su podržavali mnogi u Jeruzalemu. Na sličan način velikim svećenikom potom postaje Menelaj, a Jason bježi i priprema napad. Uz Menelajevu pomoć je Antioh Epifan po povratku iz Egipta opljačkao Hram. U međuvremenu Jason napada Jeruzalem, Menelaj je izdržao napad a Antioh Epifan je to shvatio kao pobunu. 167. upadaju njegove snage u Jeruzalem, djelomično ga razaraju, ubijaju dio naroda i zabranjuje se židovska religija a Hram je posvećen olimpijskom Zeusu, čijim se očitovanjem, epifanijom, predstavljao Antioh Epifan. Slično, Hram na samarijskoj gori Gerizimu je posvećen Zeusu Kseniosu. Svećenik Matatija 167.g. podiže ustanak. 166. umire a vodstvo preuzima njegov sin Juda Makabejac (166-160). Gerilskim stilom tri su godine napadali neprijatelja. Nakon nekoliko uspješnih bitaka, sklopljeno je primirje 15.4. 164. kojim su uklonjene odredbe koje su izazvale pobunu.Obrat i samostalnost. Juda i njegovi ljudi su protiv ugovora napali jeruzalemsku tvrđavu i bili potučeni. Dolaskom novog regenta Filipa, Židovi priznaju vlast sirskog kralja a zauzvrat dobivaju vjersku slobodu. Smaknut je Menelaj, a za velikog je svećenika postavljen helenizirani židov Alkim; Makabejci ga nisu prihvatili. Juda nastavlja napade, Alkim nekoliko puta traži pomoć od kralja. Konačno, 160. Juda je potučen i ubijen u blizini Jeruzalema. Vodstvo preuzima Jonatan (160-143). No, povlači se u pustinju i smješta u Mikmaš; prihvaćen je kao politička i religijska glava naroda. Od 150-143. Jonatan vješto balansira između pretendenata na sirskom prijestolju. Međutim 143. je na prijevaru uhvaćen. Velikim svećenikom postaje Šimun (143-134). Iskoristivši borbe za kraljevsko prijestolje, 142.g. Šimun oslobađa jeruzalemsku tvrđavu i počinje period samostalnosti. Šimuna ubija njegov zet Ptolomej a Šimunov sin Ivan Hirkan postaje veliki svećenik i upravitelj.Hasmonejska dinastija. Počevši sa Ivanom Hirkanom, makabejski se knezovi nazivaju Hasmonejcima (jedan njihov predak je bio Hašmon). Ivan je kao vazal sudjelovao u vojnom pohodu Seleukovića protiv Parta u kojem je poginuo Antioh VII. Gubitkom vlasti Seleukovića nad Palestinom, Izrael postaje neovisan; Ivan je zavladao i Samarijom, razorio Hram na Gerizimu; podržavali su ga hassidim koji su se počeli zvati farizejima. Nakon Ivanove smrti 104.g. nastaje borba za vlast. Njegov sin Aristobul baca vlastitu majku u tamnicu gdje je i umrla, prigrabio si je vlast, ubio brata Antigona a ostalu trojicu braće stavio u zatvor. Zakraljivši se, pripojio si je Galileju i Itureju. Umire već slijedeće godine a njegova žena Aleksandra (Saloma) oslobađa braću iz zatvora; Aleksandar Janej postaje kralj, veliki svećenik i njezin muž. Iako je uspijevao proširiti vlast na cijelu obalu, prekida s farizejima u udaljava se od naroda. Nakon što su ga izvrijeđali za jedne službe na Blagdan sjenica, njegovi se plaćenici osvećuju ubijajući 6000 ljudi. Nakon njegovog poraza u Transjordaniji, buknuo je građanski rat kojeg je uspio ugušiti nakon 6g. Kad je umro (76) nasljeđuje ga žena Aleksandra (76-67). Ivan Hirkan II, veliki svećenik, i Aristobul II, vojni zapovjednik, njezini sinovi nakon njezine smrti se bore za vlast, Ivan postaje kraljem ali ga Aristobul pobjeđuje kod Jerihona. Kad je Pompej 63 došao u Palestinu, nakon tromjesečne opsade Jeruzalema, postavlja Ivana Hirkana II za kralja, a Aristobula II i njegove sinove vodi sa sobom u Rim. Oni, međutim, bježe iz Rima i nekoliko puta pokušavaju organizirati pobune ali bezuspješno. Antipater, Ivanov upravitelj Idumeje, koji je formalno postao ministar, u stvari je imao svu vlast u svojim rukama. Tijekom građanskog rata između Cezara i Pompeja, Antipater se stavlja na stranu Cezara koji pobjeđuje 48.g. Kad je Cezar stigao u Palestinu, Ivana potvrđuje etnarhom a Antipater postaje prokurator Judeje. Njegovi sinovi postaju upravitelji: Fazael u Jeruzalemu a Herod u Galileji. Nakon što je Antipater otrovan 43.g. naslijedio ga je Herod. Ivan Hirkan je ostao veliki svećenik. Kad su Parti 40.g. napali Siriju, Antigon, Aristobulov sin, iskoristio je priliku i uz njihovu pomoć opsjeo Heroda i Fazaela u Jeruzalemu. Herod je pobjegao, Fazael se ubio a Ivanu Hirkanu je dao odrezati uši i tako ga onesposobio za službu velikog svećenika. Rim 39.g. ponovno zauzima Malu Aziju i Siriju. Herod, probivši se do Rima, biva od Oktavijana i Antonija priznat kraljem Židova. Vraćao se na čelu rimskih legija sa zadatkom da se zakralji. Nakon tri godine dospijeva do Jeruzalema i zauzima ga. Oženio se hasmonejskom kneginjom Marijamnom. Antigon je odveden u Antiohiju gdje je nad njim izvršena smrtna kazna. To je ujedno svršetak hasmonejske dinastije. Knjige za period 333-63: 1-2 Mak, Dn.

POVIJEST NOVOG ZAVJETA
Herodovska dinastija. Herod je bio rex socius u odnosu na rimskog cara (samostalan na unutarnjem a podložan u vanjskopolitičkim i vojnim pitanjima). Bio je veliki graditelj ali nadahnut grčkim duhom. U isto vrijeme iz odanosti, caru Augustu je podizao Hramove. G. 20. počinje dogradnju Hrama koja će trajati 83.g. Krvoločan, dao je pogubiti svoju suprugu Marijamnu, punicu, sinove Aleksandra, Aristobula i Antipatera. Oporukom je razdijelio svoje kraljevstvo među ostale sinove: Arhelaj je postao kralj a Antipa i Filip tetrarsi. Nakon gušenja pobune u Jeruzalemu Rim ga preimenuje u etnarha a sva tri su postali vazali Rima i podložni sirskom legatu. No, 6.n.e. Arhelaj zbog zloupotrebe vlasti biva smijenjen a teritorijem Judeje, Idumeje i Samarije upravlja rimski prokurator. Filip, tetrarh Gaulanitide, Itureje, Bataneje, Trahonitide i Auranitide, vladao je do 34.; obnovio je Panias preimenovavši ga u Cezareja Filipova; oženio je Salomu, Herodijadinu kćerku. Antipa, oženio se kćerkom Arete IV, nabatejskog kralja, ali ju je otjerao i uzeo Herodijadu, bivšu ženu svoga brata Filipa (usp. Mt 14,3-4). Areta u ime osvete za uvredu kćerke 36.g. započinje rat i poražava Antipu a 39.g. ga Rim progoni u Galiju. Herodov unuk Agripa 1 od Kaligule, koji mu je bio veoma naklon, dobiva teritorij Heroda Filipa nakon njegove smrti te teritorij Heroda Antipe nakon što je prognan u Galiju. Zatekavši se u Rimu kad je ubijen Kaligula, pomogao je Klaudiju postati carem pa mu on daje na upravljanje i teritorij koji je bio pod rimskim prokuratorom i imenuje ga kraljem. 41.g. je Agripa I postao gospodarem cijelog teritorija kojeg je obuhvaćalo kraljevstvo Heroda Velikog. Poštivao je židovske propise i potpomagao farizeje; da bi im se svidio pogubio je Jakova Apostola (usp. Dj 12,1-3). Naslijedio ga je Agripa II, posljednji pripadnik herodovske dinastije; njemu nije dodijeljen cijeli teritorij njegova oca; saslušavao je Pavla (Dj 25,13-26,32). U velikoj pobuni 66-70.g. stao je na stranu Rimljana.Židovski rat i posljedice. 50-ih su u Palestini rasle napetost i mesijanske nade, poticane od samozvanih mesija. Židovski ekstremisti, potpomognuti prokuratorom Gesijem Florom kojem je već prijetila kazna iz Rima, 66.g. su digli otvorenu pobunu protiv Rima i savladali rimske jedinice stacionirane u Jeruzalemu. Nakon što su iste godine uspješno odbili napad sirskog legata Gala i potukli ga kod Bet Horona, među židovima sve više maha uzima strančarenje. Vespazijan, najiskusniji Neronov general, nakon što je osvojio Galileju 67, 69 biva izabran za cara a operacije prepušta svome sinu Titu. Tit je od 70-73 potpuno slomio neslogom nagrižene židovske snage. Jeruzalem je razoren, Hram uništen ali židovstvo je nadživjelo. U Jamniji je proradila rabinska škola; skupljale su se usmene predaje i zapisale u Mišni. Smatra se da je sa završetkom 1. st.n.e. završeno formiranje biblijskih knjiga NZ.Pobuna u drugom stoljeću. Nakon što je car Hadrijan naredio da se Jeruzalem obnovi ali pod imenom Aelia Capitolina a umjesto starog Hrama podigne hram Jupitera kapitolijskog te izdao odredbu o zabrani obrezanja, počela je nova pobuna (132-135). Predvodio ju je Simon Bar-Kokeba kojega je rabi Akiba proglasio mesijom. Nakon gušenja pobune, Jeruzalem je nazvan Colonia Aelia Capitolina i u njega nije više smio ući nijedan Židov, a na mjestu Hrama je izgrađen hram Jupiteru kao što je naredio Hadrijan.

Nastajanje Biblije
Biblije-zbirka knjiga. Sažeti pregled biblijske povijesti daje uvid u vremenski raspon u kojem su nastajale pojedine biblijske knjige. Različitost obilježja pojedinih povijesnih epoha, raznolikost tema, književnih oblika pa čak i jezika na kojima su pisane pojedine knjige predstavlja Bibliju u literarnom smislu ne jednom knjigom nego zapravo zbirkom knjiga. Uz to što je Riječ Božja, jer je nadahnuta, onaj je ujedno i svjedočanstvo o povijesti jednog naroda, ali i njegova književnost i kulturna baština.Podjela Biblije. Bibliju dijelimo na dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Zavjet je prijevod lat. testamentum a ono je prijevod grč. diathēkē. Ta se riječ odnosi na hebr. berith, savez. U tom smislu donekle možemo reći da SZ prati onaj dio povijesti spasenja, od njezinog početka, koji je obilježen Sinajskim savezom, dok NZ sadrži događaj dolaska Sina Božjega koji je sa čovječanstvom uspostavio Novi savez. Iz toga je vidljiva povezanost dvaju zavjeta: stari se može shvatiti kao spomen obećanja (dolaska Pomazanika-Mesije tj. Spasitelja) a novi spomen ispunjenja (dolaska Sina Božjeg-Spasitelja), tj. novi se u starome skriva a stari u novome otkriva. Inače, međusobni odnos dvaju zavjeta je kompleksno biblijsko-teološko pitanje: simplicističko stavljanje SZ „izvan snage“ tj. tretirati ga kao nešto što nije aktualno jest neodrživo zato što je i SZ riječ Božja, i on govori o Kristu (Sv. Jeronim: ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista).Knjige Biblije. SZ su Židovi podijelili u tri glavne skupine: Zakon (Torah): Petoknjižje (prvih pet knjiga Biblije); Proroci (Nebiim): raniji: Jš; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr; kasniji: Iz, Jer, Ez, 12 malih proroka; Spisi (Ketubim): veliki: Pss, Izr, Job; svitci: Pj, Rut, Tuž; Prop; Est: ostali: Dn; Ezr; Neh; 1-2Ljet. Katolici od 13.st. dijele knjige SZ-a na: Povijesne: Petoknjižje, Jš, Suci, Rut, 1-2Sam, 1-2Kr, Ezr, Neh, Tob, Jud, Est, 1-2Mak; Poučne: Job, Pss, Izr, Prop, Pj, Mudr, Sir; Proroci: veliki: Iz, Jer (+Tuž i Bar), Ez, Dn; mali proroci: Hoš, Jl, Am, Ob, Jo, Mih, Nah, Hab, Sef, Hag, Zah, Mal. NZ se može podijeliti na analogan način: Povijesne: četiri evanđelja i Dj; Poučne: Pavlove poslanice (Rim, 1-2Kor, Gal, Ef, Fil, Kol, 1-2Sol, 1-2Tim, Tit, Flm), Hebr; Katoličke poslanice: Jak, 1-2Petr, 1-2-3Iv, Jud; Proročka: Otk.Nastajanje Biblije. Nastajanje SZ bio je dug proces. Abraham se pojavio u 19. st. pr. Kr. a Petoknjižje je dobilo svoj konačni oblik tek negdje u 5-4. st. pr. Kr. Povijesne knjige obuhvaćaju vrijeme od Jošue (13. st.) pa sve do 1Mak (1. st.); mudrosna književnost započela je sa Salomonom u 10. st. pr. Kr. a procvat doživljava tek u 5. st. pr. Kr., proroštvo počinje u 8. st. sa Amosom i Hošeom a završava u 4. st. pr. Kr. Većina knjiga SZ je zato djelo mnogih ruku koje je raslo stoljećima. Gledano horizontalno, sa kulturološkog stanovišta, Biblija je djelo izraelskog naroda koji je u nju ugrađivao svoj genij, narodno blago i svoje tradicije. Iz vertikalne perspektive, svi koji su u tome sudjelovali bili su nadahnuti; pisali su prenoseći riječ poruke Božje (npr. ljubav u Ev. i storija o Josipu).Funkcija usmenih predaja. Smatra se da se dobar dio SZ, pogotovu onaj od Petoknjižja do 1-2Sam, temelji na usmenim predajama (tradicijama) usredotočenim na pojedine povijesne likove (Mojsija, Jošuu, suce…). Usmene su predaje kolale stoljećima, ponekad bile zapisivane, ali i prerađivane, tako da su konačni oblik zadobile stoljećima kasnije. Stoga, datum nastanka neke knjige izražava mišljenje o vremenu konačne redakcije i utvrđivanja pismenog oblika, ali ne izražava starost pojedine od tradicija. U doba kralja Salomona došlo je do formiranja novog društvenog sloja – pisara. Smatra se da su se tada počele zapisivati najstarije pisane tradicije SZ-a.Formacija sinoptičkih evanđelja. Lat. evangelium dolazi od grč. euangelion što znači dobra, radosna, vesela vijest. Za razliku od Iv, prva tri evanđelja, Mt, Mk, Lk su međusobno slična po rasporedbi materijala. Ako se poredaju u paralelne stupce (synopsis) dobije se dva ili tri opisa istog događaja, pa su zato najpogodniji za rekonstruiranje procesa formacije. Činjenica je da Isus nije napisao niti jedne jedine riječi. Njegove su riječi zapisivali drugi. Isto je tako činjenica da njegove riječi nisu zapisane doslovno, nego onako kako su ih se drugi sjećali, a to je vidljivo iz različitih izvještaja istog događaja ili npr. prispodobe; osim toga on je govorio aramejski a evanđelja su pisana na grčkom. Teško je odrediti koja je od tih verzija najvjernija u faktografskom smislu. Evanđelisti su svoja evanđelja najvjerojatnije pisali godinama nakon Isusova uzašašća, osim toga, Mk nije bio apostol a Lk čak ni Isusov učenik te su se morali oslanjati na tuđe izvještaje ili predaje. Zato se danas smatra da su se evanđelisti služili različitim usmenim ili pisanim izvještajima koji su im bili na raspolaganju.Etape formacije sinoptičkih evanđelja. Treba razlikovati tri etape: Isusove povijesne riječi (logia), predaja u apostolskoj Crkvi te rad pojedinih evanđelista. Rekli smo da Isusove riječi nisu zapisane doslovno. Ponegdje se ipak pojavljuje poneka riječ na aramejskom koju je vjerojatno izgovorio: abba; talitha, kumi; effata. U Isusovim su riječima, kako ih donose sinoptici, prepoznatljiva neka od obilježja usmenog stila predaje (ritam, paralelizam, inkluzija). Smatra se da potječu od Isusa koji ih je tako izgovorio da bi se što lakše pamtile. Slijedeća etapa je apostolska predaja. Apostoli su bili ljudi izabrani da propovijedaju evanđelje po cijelom svijetu (Mt 24,14; 28,19-20), naviještati ljudima događaje od Ivanovog krštenja do Isusova uzašašća (Dj 1,22; 2,32). Oni su bili stupovi prve Crkve; propovijedali su u Crkvi; sadržaj njihovog propovijedanja jest jezgra predaje koja će kasnije ući u evanđelja. To znači da je i druga etapa predaje usmena predaja tj. propovijedanje u apostolskoj Crkvi. Međutim, da se ne bi dogodilo da svatko propovijeda po vlastitim prioritetima, priređen je izbor iz Kristovih djela i riječi za misionarsku upotrebu. Prepoznatljivi su retorička sredstva koja su primijenjena da bi se naviještena riječ što duže pamtila. U ovom segmentu prelaska iz usmenih oblika u predevanđeoske književne cjeline je od velike koristi istraživanje povijesti oblika (Formgeschichte, form criticism) – ovim istraživanjem došlo se do zaključka da su predaje o Isusu kolale u odvojenim, usmeno prenošenim cjelinama koje se mogu razvrstati na pojedine vrste oblika (Harrington, 88). Njih je apostolska Crkva ugrađivala u novu jezgru predaje namijenjene propovijedanju. Pri tom su njezine konkretne potrebe (liturgija, misionarsko djelovanje, kateheza) utjecale na izbor i prikaz pojedinih događaja i Gospodinovih riječi. Istraživanje konteksta u kojem su nastali i razvijali jest sitz im leben. Evanđelisti su uzimali ovaj materijal iz predaje i sastavljali svoja evanđelja. Pri tom su ponešto od primljene predaje izabrali, ponešto sintetizirali ili naglasili kako bi što bolje odgovorili potrebama svoje zajednica za koje su sastavljali evanđelja. Njihov rad, dakle, nije samo kompilacija nego je vođen određenim teološkim interesom. Pri tom se evanđelisti pojavljuju kao pravi auktori koji su imali određene interese te su određenim književnim postupcima sastavili evanđelja kako bi komunicirali određenu poruku svom slušateljstvu. Redaktionsgeschichte (povijest redakcije) jest istraživanje koje nastoji istražiti interes, postupke, te teološku nakanu (sitz im leben) uslijed kojih su evanđelisti primljeni materijal iz predaje apostolske Crkve uobličili („redigirali“) na način koji je do nas došao u pismenom obliku kao pojedino evanđelje. Ovome još treba dodati da se ponegdje radi i o višestrukoj tj. višeslojnoj redakciji – tako se govori npr. o Ivanovoj zajednici kao o teološkoj školi koja je izvršila uobličavanje evanđelja kojemu je prvu „redakciju“ izvršio npr. Iv.

Za više informacija o BIBLIJI posjeti